Gubitak apetita može se nazvati anoreksija?

Apetit, osećaj gladi obično se povezuje sa delom hrane centra koji se nalazi u mozgu (hipotalamus). Izdvojena su dva dela centra za hranu: centar gladi (životinje kontinuirano jedu uz stimulaciju ovog centra), a centar za zasićenje (kada se stimulišu, životinje odbijaju da jedu i potpuno iscrpljuju). Između centra gladi i centra zasićenosti postoje recipročne veze: ako je uzbuđen centar gladi, onda je centar zasićenja inhibiran, i obratno, ako je centar zasićenja uzbuđen, centar gladi je sprečen. U zdravoj osobi, uticaj oba centra je uravnotežen, ali odstupanja od norme su moguća. Jedno od najupečatljivijih odstupanja u sferi depresije ili čak supresiji apetita je anoreksija. I tako ćemo razgovarati o našoj trenutnoj temi "Gubitak apetita može se nazvati anoreksijom? "

Ako bukvalno prevedemo reč "anoreksija", dobijamo reči poput "negacije" i "gladi", to jest, termin govori za sebe. Ali gubitak apetita može se nazvati anoreksijom, ili su različiti koncepti?

Koncept anoreksije u medicini se koristi kao posebna bolest ili kao simptom nekih bolesti. Anoreksija je, naravno, bolest u kojoj se javlja gubitak apetita, ali takođe ne zaboravite da gubitak apetita može izazvati depresiju, negativne psiho-emocionalne stanja, razne fobije, somatske bolesti, trovanje, uzimanje lekova, trudnoću. Kao simptom, ona služi kao definicija ne mnogo somatskih bolesti povezanih sa poremećajem gastrointestinalnog trakta ili drugih bolesti.

Ako tretirate anoreksiju kao bolest, onda se ona može podijeliti na anoreksiju i mentalnu bolest. Anoreksia nervosa - poremećaji u ishrani, koji se karakterišu posebnim gubitkom mase, uzrokovanim sopstvenom željom pacijenta, zbog namernog gubitka težine ili nespremnosti za povećanje telesne težine. Statistički, to se često nalazi kod djevojčica. Sa takvom anoreksijom postoji patološka želja da se izgubi težina, što je praćeno jakom fobijom pre gojaznosti. Pacijent ima izobličenu percepciju sopstvene ličnosti, a pacijent pokazuje povećanu zabrinutost zbog povećanja telesne težine, čak i ako se telesna težina u trenutku pacijentovog vida ne povećava ili čak ni ispod normalnog. Nažalost, u našem vremenu ova vrsta anoreksije i gubitak apetita sama po sebi nije neuobičajena, a neki i iznenada postaju norma. Približno 75-80% pacijenata su djevojčice uzrasta od 14 do 25 godina. Razlozi za tako oštar gubitak apetita podeljeni su na psihološki, odnosno na uticaj bliskih ljudi i rođaka na pacijenta, na genetsku predispoziciju i društvene razloge, odnosno na podizanje nečije figure u čin ideala ili idola, na način imitacije. Ovaj oblik bolesti se smatra ženskom anoreksijom.

Dijagnostikovanje anoreksije je lako i sasvim realno. Prvi znaci anoreksije koji se mogu identifikovati nezavisno i bez upotrebe lekara jeste nemogućnost sticanja težine u prepubertantnom dobu, odnosno u toku perioda visine osobe, težina se ne dobija. Takođe, gubitak takve težine može izazvati sam pacijent, odnosno pacijent pokušava da izvuče što više hrane, tvrdeći da je to neverovatno puno, mada u trenutku pregleda težina može biti normalna ili čak niža od normalne. Slično tome, pacijent pokušava da izvuče hranu, odnosno namerno uzrokuje povraćanje, uzima laksativnost, hiperaktivnost mišića, odnosno prekomerno kretanje, pacijent može uzeti supresivni apetit (desopimon, mazindol) ili upotrebu diuretike. Nadalje, simptomatologija pacijenta može se pripisati činjenici da ima iskrivljenu percepciju o sopstvenom tijelu, ideja o uništavanju težine ostaje u njegovom obliku paranoje i pacijent vjeruje da mu je mala težina norma. Takođe, jedan od neprijatnih dijagnostičkih simptoma je atrofija genitalnih organa kod žena i odsustvo seksualne privlačnosti. Postoje i mnogi mentalni simptomi, kao što je poricanje problema, poremećaji spavanja, poremećaji u ishrani i navike u ishrani i tako dalje. U tretmanu ove bolesti, najvažnija je porodična psihoterapija, poboljšanje opšteg stanja pacijenta, ponašanja i komunikacije. Farmakološke metode su u ovom slučaju samo dodatak prethodnom tretmanu, odnosno lekovima koji stimulišu apetit i tako dalje.

Što se tiče mentalne anoreksije, to se jasno može nazvati gubitkom apetita i unosa hrane, što se odlikuje smanjenjem telesne težine izazvane sopstvenom željom pacijenta, što ga motiviše prisustvom depresivne države i katatonske države, stimulisane zamućenjima trovanja. Ova bolest se može pripisati velikom broju paranoje. Tretman takve anoreksije treba da ima za cilj obnavljanje nezavisnog obroka, formirajući normalnu percepciju same figure, vraćajući normalnu težinu pacijenta i, naravno, moralnu i mentalnu podršku rođaka.

Iz ovog članka vidimo da anoreksija kao bolest i simptom mnogih somatskih bolesti možemo nazvati uzrok smanjenja apetita, ali da zovemo anoreksiju jednostavno je odsustvo glada teško moguće. Ne samo patološki procesi u telu uzrokuju anoreksiju, već mentalne i nervozne poremećaje. Razdražljivost u porodici, depresija, ne perzistentni psiho-emocionalni uslovi nisu retko uzrok anoreksije, što dovodi do veoma opterećujućeg oblika bolesti. Da bi ovo izbegli, prvo, trebaju nam dobri odnosi u porodici, osjetljivi i simpatični ljudi koji su bliski i poznati. Treba nam dobra i normalna dijeta, držati se direktno do ishrane, ne prejedati i ne pokvariti apetit. Nažalost, anoreksija ne znači da roditelji nisu pravilno podigli svoje dete. Lični, kulturni i društveni karakter mnogih doprinose razvoju anoreksije.