Prvobitno iz detinjstva
Značajan broj psihotrauma se vraća u detinjstvo, a ovo je samo prepreka za lečenje. Do trenutka kada smo svjesni djelovanja događaja, to je trajalo već mnogo godina, a posljedice je teže tretirati. Ali u detinjstvu smo veoma ranjivi, emotivno ugroženi i zavisni od odraslih. Iako možemo da priuštimo da reaguju direktno (plačući, vrišti), ali da razumeju situaciju, da to rade tako da postaje manje bolno i nema ozbiljnih negativnih posljedica, alas, nije u mogućnosti. Pa, čini se, šta može biti strašno u situaciji kada su roditelji zaboravili dijete u vrtiću? Nije posebno zbog toga. Moja majka je mislila da će moj otac uzeti, moj otac - to moja majka. Da, dete je ostalo tamo nekoliko sati, ali ne samo jedan, već sa učiteljem. Međutim, većina ljudi sa kojima se takva priča dogodila, podsećaju na to kao jednu od najstrašnijih u svom životu. Dobro je, ako roditelji kasnije shvataju da se izvinjavaju i okružuju djetetu pažljivom i pažljivom, kako bi se rešila nevolja. A ako kažu: "A zašto ste raspustili medicinsku sestru? Mislite li da roditelji nemaju drugih zabrinutosti?" Osećaj napuštanja, verovatno, u ovom slučaju nikada neće nestati. Kada postanete odrasli, osoba možda neće smatrati problemom. I ono što mrzi do sada, kada neko zakasni i organizuje stvarne skandale u vezi s tim, jeste prirodu ovog ...
O čemu se žalite?
Teškoće u komunikaciji, konfliktni karakter, strašna stidljivost ... Sve ovo može biti posledica iskusne psihotraume. Takvi ljudi često kažu "Ja uvek" ili "Ja nikad", razlikuju se u nedvosmislenim i oštrim presudama. "Neću dozvoliti nikome da se šali sa mnom." Ali da li se šali - da li je to loše? Za ovu osobu - da. Smeh za njega znači želju da ponizi sagovornika.
Još jedan znak psihotraume je psihosomatske reakcije. Na primjer, kada uzbuđenje postaje teško disati, osoba postaje umazana, znoje se, omalovažava se. A ovo može biti i sa slabim stimulusom. Upravo je situacija koja je bila traumatična i telo reaguje tako nasilno se vraća. Anksioznost, strah, česta iskustva na praznom mestu, fiksacija na probleme ... Dodaju se kasnija nesanica, glavobolja, digestivni poremećaji, bol u srčanoj sredini.
Sama terapeutka
Sa dovoljnim interesovanjem za psihologiju, željom da se razumeš, osoba može da se nosi sa svojim problemima. Međutim, ako postoji namera da se obratite stručnom licu, vrijedi imati na umu da:
- čak i najbolji psiholog / psihoterapeut u svijetu je bespomoćan ako mu pacijent nije došao sam, ali pod pritiskom (moja majka je pronašla psihologa, jer ona nema snagu da gleda kako joj ćerka pati, djevojka mi je savjetovala da se obratim specijalistu);
- specijalista bi trebao odabrati, fokusirajući se ne samo na svoje usluge na svom polju, stepen slave, povratne informacije, već i na ličnu naklonost. U komunikaciji bi trebalo biti udobno, lako i mirno - još uvijek treba govoriti o vrlo ličnim;
- od prvog puta bolje (kako bi ga uklonili) neće. Psihologija nije magija, a psiholozi ne prave čarobni štapić, isključuju sve probleme, ali pomažu osobi da radi na sebi i pronađe načine za rješavanje problema.
Bilo bi naivno misliti da je svaka psihotrauma, kao i fizička trauma, izlečena. Čak i najbolji hirurzi neće vratiti izgubljenu ruku ili nogu. Dakle, najbolji psihoterapeuti neće moći da vrate stari život u onom obliku u kojem je to pre nego što je prošlo mnogo događaja. Radi se o učenju da živi u novim uslovima, prihvatajući gubitke, razočaranja. Ljudi koji prežive teroristički napad, nasilje, nikada neće biti isti kao i ranije. Promena sistema vrijednosti, pogleda na život, oni su inače srećni i u drugim prilikama su razočarani. Na sreću, većina psihotrauma je manje ozbiljna, a uspjeh njihovog tretmana zavisi od pravilnog ponašanja. Da biste se lečili u ovo vreme, treba pažljivo, pošteno i saosećajno. Stvorite ugodno okruženje, uredite odmor, možda kupite nešto o čemu ste dugo sanjali.
Sama situacija koja je izazvala traumu, treba uzeti u obzir sa svih strana. Nađite u njemu barem nešto pozitivno ("ali bi moglo biti mnogo gore"), misliti da je korisno izvući iz nje. Ovo u velikoj mjeri smanjuje posljedice, jer "izvještavanje" isključuje prekomjernu emocionalnost, omogućuje gledanje na ono što se dešava spolja. Teže je ako problem nije u prošlosti, već u sadašnjosti. Ako je osoba prisiljena da živi u uslovima koji ga povrede, onda je još vrednije naučiti da se drži dalje. I naravno, što je moguće više često, zamislite da će se u bliskoj budućnosti sve promeniti na bolje.